pet, 15. travnja '05 u 02:03
Evo, pošto su se i drugi odvažili staviti svoje uratke, odlučio sam i ja. No, ja nisam napisao SW novelu, već sam počeo pisati jednu blisko-futurističnu (2028.) knjigu u kojoj u biti, moglo bi se reći, predviđam situaciju naše civilizacije u to doba. Počeo sam ju pisati još prošle godine na jesen. Orionu sam već nešto pričao o tome, pa evo, sad možeš vidjeti o čemu je riječ.
Naslov još nisam smislio, no radni naslov je "Zasićenje". Žanr knjige bi možda mogao biti političko-socijalni SF.
Za sada sam napisao 12 word stranica, a ovdje, evo prvog poglavlja. Malo sam izašao iz tijeka, no posvetit ću se nastavljanju pisanja vjerojatno tek negdje na jesen.
Kad nemate što raditi, take the time i pročitajte, pa mi recite svoje mišljenje. Enjoy.
1.
Bio je to kao i svaki početak dana u Yoshijevom zauzetom životu. Gotovo isto. Jedina razlika je bila što ga svaki dan probudi druga melodija, iako se i to zna ponoviti. Provirio je ruke iz pokrivača i napravio grimasu, "Com, Isključi alarm!" Isti trenutak, iritantna elektronska glazba je prestala siktati iz zvučnika skrivenih u zidovima Yoshijevog stana. Teško mu je bilo sjetiti se kad ga je zadnji put probudila glazba koja nije sklepana u pola sata na kućnom računalu. Bio je već stvarno sit te monotone moderne glazbe. Do kraja drugog tisućljeća, stvari su bile još koliko toliko podnošljive, ali u prvom desetljeću trećeg tisućljeća, instrumentalna, vokalna i instrumentalno-vokalna glazba je drastično gubila zastupljenost, da bi se u sljedećem desetljeću, pa sve do danas gotovo prestala proizvoditi. Rock 'n' roll je zamijenjen elektronskim zvukovima distorzije uz izluđujući bas-ritam i potpuno nemelodične melodije, koliko god apsurdno to zvučalo. Rhytm 'n' blues ili pop su također daleko od onoga kakvi su u početku bili. Već nekoliko godina se umjesto ljudskog glasa koristi digitalno generirani vokal. Jazz i klasika se mogu čuti još samo u arhivama, a danas ih sviraju rijetki entuzijasti. Ponekad je pitanje rade li današnji glazbenici, ako ih se uopće tako može nazvati, bilo što osim pisanja tekstova? Zapravo, čak i na tom području su već prisutni programi koji na zadanu temu sami osmišljavaju tekst u skladu s tonovima.
Yoshi je zadrhtao, pitajući se je li to od hladnoće koju je osjećao izvan kreveta ili od shvaćanja koliko se stvari promjenilo od kada je došao u Ameriku. Znanost i tehnologija su puno pomogle čovječanstvu, pa na kraju krajeva i Yoshiju, koji svoj posao ne bi radio da znanost nije ovako napredovala. Ali, isto tako, znanost je i puno odmogla. No, u dvadesetom stoljeću nitko nije mogao slutiti da će zbog tehnologije glazba potpuno izgubiti svoj smisao. Stvarno žalosno. "Com, kuhani žganci u kakau. Dodaj i čokoladne pahuljice.", rekao je ustavši se sa kreveta. "Zahtjev neizvediv. Nedostaje duboki tanjur.", zreli ženski glas ugodne boje je odvratio. Yoshi je izdahnuo, promjenivši svoj smjer iz hodanja prema kupaonici u hod prema kuhinji. Iz ormarića je izvadio duboki tanjur i stavio ga u automat za spravljanje hrane. "Ajde sad, Com, kuhani žganci u kakau i čokoladne kuglice.", okrenuo se na peti i krenuo prema kupaonici. "Zahtjev neizvediv. Nedostaju čokoladne kuglice.", kućni računalni sustav je odgovorio. "Mogao si mi to reći i kad si upozorio na tanjur.", Yoshi je gunđao. Koliko god tehnologija bila napredna, još uvijek je poprilično glupa. Istina, neki ljudi bi u ovoj situaciji postupili identično automatu. No, ipak, umjetna inteligencija je daleko od ljudske, stoga svi oni filmovi, sve one knjige, članci i ostala blebetanja o opasnosti da se računala pobune protiv ljudi otpadaju. Otvorio je ormarić i raspakirao kutiju s čokoladnim kuglicama, te ih istresao u kuhinjske odjeljke iz kojih automat crpi sadržaje. "Com, kuhani žganci u kakau s čokoladnim kuglicama. I... Zagrij sve na 45 stupnjeva." Ovaj put nikamo nije krenuo, već je čekao odgovor. "Zahtjev potvrđen. Počinje procesiranje." Yoshi je odahnuo i konačno se zaputio u kupaonicu. "Com, pojačaj grijanje na 30 stupnjeva." Još jedna mana računala, dosjetio se. Računalo nikad ne može znati je li mu se netko obraća, ako pritom nije rekao njegovo kodno ime.
Ušetao je u kupaonicu, pitavši se kako se ljudi u Torontu naviknu na ovakvu hladnoću. I sam je znao da je to glupo pitanje, ali ipak, Yoshi je rođen u Yokohami gdje čak i u ovo doba nikad ne bude baš ovako hladno. Živio je u Tokyu gdje također nikad nije bilo tako hladno. A, kad se prije dvadeset i koju godinu preselio u Miami, još je manje hladnoće mogao iskusiti. "Procesiranje hrane završeno.", računalo je progovorilo kroz zvučnike u kupaonici. Yoshi je promrmljao umivajući se, "Com, drži temperaturu hrane na 45 stupnjeva." "Zahtjev potvrđen." Yoshi je posegnuo za ručnikom i obrisao lice, a kad se nakon toga pogledao u ogledalo, ugledao je pomalo zastrašujućeg crnokosog Japanca s podočnjacima. "Definitivno trebam odmor.", ostavio je ručnik na zidnoj vješalici i izašao iz kupaonice, što je infracrveni senzor u okviru vrata otkrio, pa se osvjetljenje ugasilo, a vrata su se zatvorila. "Com, popiši današnje vijesti.", rekao je vadivši žgance iz automata za hranu. Sjeo je za stol i pogledao u zaslon na suprotnom zidu. "Vijesti dana 4. siječnja 2028. -Bagdad: Lebdeći kamion pun eksploziva, zaletio se u talijansku ambasadu. Poginulo 17 osoba, ranjeno 34. Gaza: Bombaš samoubojica ubio sedmero ljudi, a ranio 11. New York: Lančani sudar u zraku. Pri padu aeromobila poginulo 12 osoba, a ranjeno 21. Sydney: Druga godišnjica terorističkog napada na Opera Hall. Obitelji poginulih prisustvuju svečanosti. Potpuna obnova zdanja se planira završiti sredinom veljače. Bruxelles: Hrvatskoj siguran ulazak u Europsku Uniju 2031."
Koliko god tužno sve ovo bilo, Yoshi se morao nasmijati. Ponekad se pitao je li uopće ikakve promjene u vijestima bilo u zadnjih tridesetak godina. Nastavio je čitati naslove. "Los Angeles: I ove godine, X Prize najviše zarađuje na turističkim putovanjima u svemir i na Mjesec. Najavljuje i putovanja na Mars koja bi trebala započeti početkom rujna. Lunapolis: Stanovnici Republike Lune se bune kako ne dobivaju dovoljno zaliha vode." U redu, Yoshi je morao priznati da ipak nije sve isto. Dodatak zemaljskim vijestima u ova tri desetljeća, postala su izvješća izvan Zemlje. "Com, otvori 7. naslov." Vijest iz Republike Lune je preuzela cijeli zaslon, a Yoshi je stavljajući zalogaj u usta, nastavio čitati. "U 5:34 sati po Tokijskom vremenu, Japanska vlada je primila žalbu s 3273 potpisa u kojoj se stanovnici bune da ne dobivaju dovoljno vode. Japanska vlada je odvratila da, iako je Japan izgradio koloniju na Mjesecu, on nije zaslužan za održavanje cijele Republike. Naime, od 3273 potpisa, samo 98 je kanadskih, 103 njemačkih, 122 indijskih, 137 britanskih, 206 australskih, 222 korejskih, 324 ruskih, 446 kineskih i čak 1615 američkih. Stanovnici koji su došli iz ostalih zemalja nemaju problema ili se nisu priključili žalbi. Japanski premijer Shikato je rekao kako je u povelji potpisanoj 2021. jasno rečeno da će odgovornost za svoje državljane na Mjesecu morati preuzeti države iz kojih potiču. Iz toga proizlazi da svaka država mora doprinijeti svojim zalihama vode koje ovise o udiu njezinih državljana u Lunapolisu. Japan je zadužen za transport vode sa Zemlje na Mjesec, ali ne može nadoknaditi nedavanje vode drugih zemalja svojim davanjima. Shikato je također primjetio da najviše nezadovoljnih potiče iz Sjedinjenih Američkih Država, stoga poziva američkog predsjednika Phila Morissona da se više posveti svojim građanima na Mjesecu, kako ne bi došlo do većih nemira. Jer u tom slučaju bi, Shikato kaže, morao biti prisiljen zatražiti odseljenje svih 5678 Amerikanaca iz Republike Lune. Čeka se odgovor predsjednika svih država iz kojih potiču nezadovoljnici, a za sada su odgovorili samo kanadski i australski koji manje-više kažu da će poduzeti sve da se ovakve stvari više ne dogode. Kanadski predsjednik je čak dodao da bi se problemi sa zalihama vode mogli rješiti odvoženjem vode s Jupiterovog satelita Europe, no NASA odvraća da bi transport tako velikih količina vode bio vrlo nepraktičan i skup. Ono što je možda najčudnije jest da se vijeće Republike Lune, a niti njihov predsjednik Kusari, nisu oglasili niti jednom o ovim događajima."
Yoshi je uzdahnuo i odvrtio glavom na ovu vijest, "Com, zatvori vijesti i popiši osobne poruke." Dok je žvakao svoj doručak, bacio je pogled na nepročitane poruke. Bilo je tu nekoliko poruka od prijatelja, nekoliko službenih i jedna od žene. "Com, otvori 9. poruku." Trenutak poslije, na ekranu se pojavilo dobro poznato i drago lice Yoshijeve žene Enne. Desni dio njezinog lica je prekrivala savršeno ravna sjajnocrna kosa koja je s te strane bila dugačka do ispod donje usne, a s druge do ramena. Desno oko joj je bilo pokriveno kosom, ali lijevo je jasno sjalo svojom svijetloplavom bojom koja je zračila Enninu blagost, ali isto tako i jasno davala do znanja da osoba koja gleda ovim okom zna što hoće. Izraz lica je krasio lagani osmijeh, no ipak, Yoshi je nekako osjetio da taj osmijeh nije iskren. "Yoshi! Kako je u Torontu? Vjerojatno prohladno, s obzirom na doba, a Kanada nije topla zemlja. Nadam se da vam je prvo testiranje prošlo u redu. Pretpostavljam da si dosta zauzet, ali znam da ćeš naći vremena za ovu poruku.", pritisnula je gornju usnicu o donju. "Vjeruj mi, niti meni nije bolje. I ja sam zauzeta i meni je hladno. Na južnom sam polu i spremam se za polijetanje na Mjesec. Ovo ti zapravo ne bih trebala reći, ali ti si mi muž i moraš znati što se događa sa mnom. Možda si čuo za prosvjede s Republike Lune. Žale se da ne dobivaju vodu, a Shikato kaže da je to zato što Japan nije primio vodu od zemalja čiji se iseljenici žale. Najviše među njima je Amerikanaca, što je i logično jer njih poslije Japanaca ima najviše na Mjesecu. No, Morrison je jutros na zatvorenom sastanku rekao da je sve potrebne zalihe poslao u Japan. Američki diplomat u Japanu nam je javio da je o tome razgovarao sa Sayowom i da on kaže da stvarno nije primio nikakvu vodu iz Amerike. Iseljenici iz ostalih zemalja koji su se žalili, stavili su svoje potpise samo zato da dobiju još više vode. Od viška glava ne boli, logično.", lagano se osmjehnula, a zatim uzdahnula. "No, američki stanovnici Lunapolisa stvarno ništa ne dobivaju. Ono što nas zabrinjava jest da ne možemo doprijeti do vijeća Republike Lune. I eto, sad zato ja, kao diplomat, idem na Mjesec vidjeti o čemu se radi. I sam možeš primjetiti da je ovo vrlo osjetljiva situacija. Morrison misli da Shikato laže, a Shikato misli obratno. Ja mislim da niti jedan od njih ne laže, ali više od toga ne znam. Drži fige mom timu i meni da uspješno razrješimo ovaj problem. Jer, ako nešto pođe po zlu...", na trenutak je zažmirila, "Bolje da ne mislim što bi se sve moglo dogoditi. Ništa... I ja tebi držim fige za testiranja i let. Pokušajte osmisliti jeftin način za transport vode s Europe. To nam je stvarno možda jedina nada. Eto, sad smo kvit. Ti znaš za moju diplomatsku misiju, a ja znam za vašu misiju na Europu. A nekako se čini da zna i kanadski predsjednik. A možda je samo bubnuo. Tko bi znao... Apelirao je na transport vode s Europe što je NASA ekspresno demantirala.", slegnula je ramenima pritom uzdahnuvši, "Bolje da prekinem dok još nisu otkrili prijenos ove poruke. U najblažem slučaju bih mogla dobiti ostavku.", laganim pokretom ruke je poslala poljubac, "Pusa mom najdražem Japancu. Volim te."
Yoshi je dvije-tri sekunde gledao u prazno, a onda se trgnuo, "Com, pozovi Ennu na mobilni videofon." Na zaslonu se prikazala zemaljska kugla i iscrtkan put signala prema satelitu, a zatim natrag na južni pol. Pozivanje je trajalo desetak sekundi, a onda se računalo oglasilo, "Uspostavljanje poziva prekinuto." A nego što drugo. Yoshi se osjetio glupim. Sve ovo mu je zvučalo kao vrlo opasna misija i nije mu se svidjela ideja da njegova žena bude prisutna u njoj. Da nema obveze, isti čas bi se zaputio na Mjesec, ali ovako kada radi 18 sati na dan, jedva odspava nešto više od 5 sati na dan. Enna je pametna i oprezna. Nije nesposobna i zna se brinuti o sebi. Ništa se neće dogoditi. Već za dva, tri dana će se vratiti na Zemlju s još jednom uspješnom diplomatskom misijom iza sebe. Yoshi se tješio, ali bezuspješno. Sve ove neizgovorene riječi djelovale su isprazno i neuvjerljivo. Uzeo je svoj ručni videofon sa šanka, stavio ga na lijevu ruku i pogledao u donji desni kut ekrana gdje je pisalo 5:34 AM.Ima još vremena, pomislio je. "Com, pokreni glazbenu datoteku The Beatles – Yesterday" Započeo je lagani zvuk akustične gitare, a Yoshi je razmišljao. Već je mali milijun puta poslušao ovu pjesmu, ali s obzirom na stanje u kojem se trenutno nalazio, imao je osjećaj da niti jedna druga pjesma ne bi bolje odgovarala. Kad je čuo riječi stiha "Why she had to go, I don't know...", trgnuo se i prošao ga je čudan osjećaj praznine u želucu, a srce mu je jače zakucalo. Ne. Ne želim i neću razmišljati tako. Potiskivao je nadolazeće osjećaje i predosjećaje. Ustao je i odnio tanjur u perilicu za suđe. S ormarića je uzeo i vozačku dozvolu. Zapravo, vozački ključ, no nikako mu nije legao taj naziv. Ta naprava je zapravo bio čip koji je u sebi imao ugrađen serijski broj aeromobila i sve podatke o vozaču. Stvar koja je olakšala život poštenim ljudima, a otežala nepoštenima. Prošao je kroz izlazna vrata koja su se za njim zatvorila i zaključala, te se uputio na dizalo. S dvjestočetvrtog kata na kojem mu je iznajmljen stan je mogao uživati u pogledu na Toronto, no u dizalu je to bilo još dojmljivije pošto je bio kompletno okružen transparentnim staklom. Aerofobičari bi vjerojatno u ovom trenutku doživjeli napadaj, no Yoshi s tim nije imao problema. Da je imao, ne bi radio svoj posao. Lift se za manje od deset sekundi spustio na pedeseti kat i Yoshi je istog trenutka izašao iz njega brzim korakom. Bacio je pogled na videofon i pokrenuo funkciju koja mu je na ekranu ispisala lokaciju njegovog aeromobila. Nakon dvije, tri minute hoda, našao je svoj Chrysler kojeg je dobio od tvrtke. Godinu dana star model lijepog izgleda, s prilično puno opreme, solidnih performansi i dometa. Takavi priliči astronomu. Osmjehnuo se već drugi put danas. Prvi put kada je ugledao lice svoje drage na zaslonu. Uvalio se u sjedalo i uključio motor koji je pri paljenju pustio blage vibracije niz aeromobil, a kasnije je ostao samo šum koji je iznutra gotovo nečujan, a izvana tek za razinu glasniji. Pritisnuo je gas i izletio iz garaže s pedesetog kata, priključivši se gradskom prometu.
Linija u koju je ušao, bila je krcata. Pritisnuo je gumb na volanu, "Pozovi najbližu jedinicu kontrole prometa." Trenutak kasnije, javio se duboki muški glas, "Gospodine Nakahara, pretpostavljam da se želite prebaciti u drugu liniju." Yoshi se sada već treći put osmjehnuo. Iako je dan počeo depresivno, čini se da kreće na bolje, razvedrio je svoje misli."Upravo tako, gospodine policajče.", Yoshi je odvratio prijateljskim tonom. "Prebacite svoj aeromobil u liniju 34 C. Pridružit će vam se još 75 aeromobila, ali zastoja neće biti.", odgovorio je. "Hvala vam." –"Nema na čemu. Ugodan dan vam želim.", policajac je prekinuo vezu. Yoshi je svoj aero nagnuo prema desno i spustio se dvadesetak metara u liniju 34 C, gdje je ubrzao na 350 kilometara na sat koja je najveća dopuštena brzina u gradskim zračnim prostorima. Za manje od deset minuta je izašao iz grada i priključio se međugradskim linijama. Ubrzao je na 700 kilometara na sat, uključio pilota i stavio ruke iza glave, spustivši sjedalo u poluležeći položaj. Još malo drijemanja neće škoditi, pomislio je. U ovim dijelovima Kanade se rijetko tko vozi, a ako i primjeti nadolazeće vozilo, aero će upozoriti, ili se u krajnjem slučaju zaustaviti. Bacio je pogled na središnju konzolu i pročitao vrijeme – 5:51 AM. "Molim?!", nije niti slutio da je vrijeme tako brzo prošlo. Do mjesta gdje s kolegama obavlja istraživanja i testiranja mu treba barem petnaest minuta. Podignuo je sjedalo i pritisnuo gumb na volanu, "Pošalji Trentu sljedeću poruku: Iskreno se ispričavam što ću danas zakasniti nekoliko minuta. Nisam dobro isplanirao vrijeme. Obećavam da se neće ponoviti." Yoshi je svoje lice pokrio rukama i živčanim pokretima trljao oči. Taman kad se oraspoložio, ovo ga je ponovno spustilo. Dobro je znao što ga čeka kad se sretne sa svojim šefom. Trent je inače dobar čovjek, ali kada se treba izvikati na nekoga, nimalo se ne suzdržava. To obavlja privatno i Yoshi je to cijenio, ali to privatno držanje lekcije bi nekome slabijeg srca moglo zadati infarkt. Trent je bio perfekcionist, te je tražio i od svojih zaposlenika da budu takvi. I najmanju pogrešku, pa zakasnio netko i minutu, kažnjava ubitačnim vikanjem. "Primate poziv od Trenta.", računalo se oglasilo. "O, ne.", Yoshi se udario rukom o čelo, "Prihvati poziv." Trenutak kasnije, na ekranu se pojavilo lice Yoshijevog šefa Jeffa Trenta. "Dobro jutro, šefe.", Yoshi ga je uzaludno pokušao razvedriti. Lice je ostalo nenasmiješeno, ali ovoga puta se na njemu nije mogla vidjeti srdžba. Umjesto nje se nazirala briga. "Yoshi. Nije mi drago što kasniš. Ali nemam vremena niti volje držati ti lekcije o tome. Mislim da si dovoljno puta čuo što mislim o netočnosti." –"Da, šefe, ako itko treba biti točan, onda su to Japanci." –"Imamo ozbiljnijih problema o kojima ne bih govorio preko veze. Sve što ti mogu reći jest da te želim u kampu što je prije moguće.", bez ikakvog pozdrava Trent je prekinuo vezu.
maybe it's just me
Chrome, but this forum works even with Imperial browsers. Droids and Internet Explorer browser forbidden.
