pon, 27. lipnja '05 u 13:59
prvi odlomak jedne od niza priča vezanih uz istog lika na kojima radim. ova pričica je kronološki gledano treći nastavak. kasnije ću završiti prva dva.jedino se nikako nemogu sjetiti kako bi se zvala čitava serija.
dakle, evo odlomak.
Za ljubav NE treba imati dušu
POGLAVLJE PRVO
O, vi svi koji prolazite stanite i vidite ima li bol kao što je bol moj
Bijesni rafal prosuo se poput pljuska iznad Njegove glave. Nemilice je kažnjavao zid koji se ni kriv ni dužan našao kao Njegov zaklon. Trpio je nemoćno dok su meci brazdili po njegovoj fino nabačenoj površini, dok su upropaštavali nanose brižno nanesene crvene boje. Sitni i krupni komadići prštali su posvuda kroz zavjesu prašine koja se širila s mjesta gdje su meci pogađali zid. Veliko zidno zrcalo odavno nije bilo ništa doli masa stakla na podu, a police sa raznolikim bocama i čašama svakakvih oblika više nisu ni postojale. Jedini trag i podsjetnik na njih su ostale rupe za držače u zidu, skršeno drvo polica koje je izvirivalo u šarolikom staklu niz koje su se prelijevale razna alkoholna pića i sokovi. Točiona sa prednje strane šanka, računalo, kasa, držači za posuđe sada su podsjećali samo na loše podšišanu živicu. Prostor ispred šanka je bio donekle pošteđen. Niti jedan mramorni stol nije stajao uspravno, svi su bili prevrnuti u ovoj provali pakla. Dva okrugla stola od crnog mramora koja su se našla direktno u liniji vatre ležali su raspuknuti. Stolice su prošle nešto bolje, naravno, tko bi se zamarao običnim stolicama kad postoje krupnije stvari za uništiti.
"Che" je bio uvijek najpopularnije okupljalište ne samo mladeži, već i onih starijih. Uglavnom se u njemu puštao rock i metal tako da su ga uvijek preferirali metalci i oni malo buntovniji, ali to nije sprječavalo da svako malo navrate šminkeri i sponzoruše kao da nema dosta ofucanih rupa u Sisku. Metalci nisu podnosili šminkere i sponzoruše tako da je uvijek bilo napetosti kada bi se takva stoka našla u njihovom utočištu. Bilo je donekle razumljivo zašto su bili tako osjetljivi na ovo mjesto. Kao što je vrvio mladeži, Sisak je također vrvio i bircevima, caffe barovima i ostalim pogodnim mjestima za izlazak gdje se isto tako pogodno točio alkohol. Ali među svim tim rupetinama jedino su Falcon i Che puštali njima odgovarajuću glazbu, a bilo je i to nešto u štimungu koji se mogao osjetiti u tim mjestima. Upravo zato Che je skoro uvijek bio krcat gostima, no sada u njemu nije bilo ni žive duše.
Nije bilo nikog živog, samo pet prokletih duša koje su mahnito praznile spremnike svog oružja, dok je nasuprot njima s druge strane nišana po drugi put u smrt srljala duša napuštena od svih, iznevjerena od najbližih, duša mrtva za cijelu vječnost. Pred izlazom nonšalantno naslonjen na vrata, stajao je muškarac srednjeg rasta. Crvenkasto osvjetljenje davalo je njegovoj blijedoj puti svojevrstan porculanski sjaj. Izduženo lice svojim je pravilnim crtama i specifičnim nosem odavalo da se radi o plemiću. Nigdje na licu, niti na njegovom visokom čelu nisu se nazirale bore ili bilo kakav trag godina. Prekomjerno bljedilo njegova glatkog, kamenog lica isticalo je dva smaragda, dvije žive vatre koje su gutale plamenom prostor oko sebe. To živo drago kamenje, isijavajući sirovom snagom, nezainteresirano je kružilo uništenom unutrašnjosti bara. Čak si je dozvolio okrenuti se u stranu i zijevnuti iz navike, tek toliko da pokaže svojim "podanicima" da sve ovo počinje iritirati, a to nikako nije dobro za njihovo zdravlje. Tim njegovim pokretom na stražnjem dijelu vrata otkrila se malena tetovaža koja se sastojala od zmije omotane oko oštrice bodeža. Predstavljala je amblem klana Talos, skupine ubojica, lopova i špijuna koja je uvijek svojim spletkama pokušavala izboriti svoju nadmoć u ovom svijetu, u svijetu kojim je carevala tama oni su htjeli biti noć koja će sve progutati.Baloner prljave krem boje je djelomice skrivao njegovu sivu dolčevitu ispod koje je bio smješten neprobojni prsluk. Iako je bio plemenitog roda u svom klanu, nosio je neugledne izbljedjele traperice jer je to zahtjevao njegov posao, a i imao problema sa uklanjanjem mrlja od krvi sa skupih hlača. Često je znao imati tih poteškoća jer je njegova malenkost, Jeremis - Shadow prosecutor klana Talos (inače Disciple po starosti), bila brutalno uspješna u svome poslu. Biti uspješan značilo je sa smiješkom pružiti ruku nekome dok mu drugom rukom zarineš bodež u leđa. Ili mu isprazniš pola spremnika iz svog pištolja u glavu, ipak su ovo moderna vremena.
Njegovi suradnici nisu se ničime posebno isticali. Nosili su neupadljive majice, hlače i jakne na kojima je prevladavala crna boja. Iako različitih građa tijela i vanjštine, ipak su si bili vrlo slični u tom svom ništavilu i monotonosti. Lica su im još uvijek zadržala toplinu i boju iz njihovih smrtnih dana, a izrazi i pogledi na tim istim licima doimali su se isuviše prazno. Kao malene figurice vojnika spremne učiniti sve kako god ih se poslagalo ili što god se naredilo. Zapravo oni su bili samo to, samo obične lutke u igrama starih i moćnih, primorani činiti sve što im se kaže u nadi da će preživjeti sljedeću noć kako bi se izdigli iz mnogobrojnih redova u koje su bili nagurani kao stoka za klanje. Jednokratni, papirnati vojnici, spremni da ih se iskoristi i zatim baci. U suštini, ovo je bila sudbina svih novonastalih vampira kojima je krv bila preslaba ili jednostavno njihovi stvoritelji i gospodari nisu pokazivali previše zanimanja za njih. Na ove jadnike je zapalo da ubiju Odmetnika koji se skrivao iza šanka. Oboružani lakim automatskim puškama pretvarali su sve ispred sebe u prah i pepeo u nadi da će to zapasti i Odmetnika jer, jedna je stvar raniti vampira, a druga ubiti ga. Iako se čini kao vječnost, nije prošlo niti 10 sekundi otkako su otvorili vatru. Cijeli prostor je ispunila zaglušujuća buka rafalne paljbe i loma okolnog inventara, no jedina stvar koju je On čuo bio je mirni i ujednačeni zvuk Njegova srca koji mu je svojim otkucajima kidao dušu....
"Još samo malo i onda će sve biti gotovo..." pomislio je.
S druge strane šanka, naslonjen leđima na njegovu unutrašnjost, drzeci oba Glocka okrenuta cijevima prema gore te spremne da kad kucne njihov čas stanu sijati smrt,sjedio je On. Izgledao je poput siročeta u ruševinama II. svj. ili čak Domovinskog rata. Na njemu su se jasno isticale tri boje koje bi ga mogle taj tren najlakše opisati. Njegova do vilice duga, crna kosa sada je bila zamalo cijela bijela. Jedino se gdjegod ispod sloja prašine nazirao pramen boje bezdana. Mrvice žbuke osim na njegovoj kosi bile su raspršene i na licu i na odjeći, ali ne u tolikoj mjeri koliko na kosi. Njegovo poput mramora bijelo lice poprimilo je nešto čovječniji izgled, doimao se kao neugledni kamen koji će zasjati nakon što ga očistimo, ali čija je ljepota i ovako sjajna. Kroz prašinu na licu slijevale su se kapljice znoja i za sobom ostavljale sjane tragove koje bi netko iz daljine mogao zamijeniti za šljokice. Jedan od rijetkih crnih pramenova slijepio mu se preko desnog oka, ali nije obraćao ni mrvu pozornosti na njega. Oči.... Njegove oči... Teško da postoje riječi koje bi mogle opisati, koje bi mogle definirati tu božansku ljepotu, tu neutaživu tugu i glad, taj nepokorivi modri plamen koji sve više gasne u njima zbog silne boli koja prijeti da će se svakog trenutka prelomiti u strašan zvjerski krik. Teško da postoje riječi koje bi bile dovoljno dostojne izreči tu ljepotu a da je ne oskvrnu. Kraj njega među hrpom smeća ležao je njegov dugački crni kaput, uništen u nepovrat. Osim njegova bijela lica i prašine te crne tajnovite kose i crne odjeće, naizgled savršenu sliku kontrasta kvarila je crvena mrlja pri dnu njegovih prsa koja se širila svakim trenom sve više. Ali to nije bitno. Ništa nije bitno. Ništa nemože boljeti više od... Usamljenoj kaplji znoja na njegovu desnom obrazu pridruži se suza koja projuri ostavljajući srebrni trag za sobom. Iako nije razmišljao o ničemu, jer um mu je bio prazan koliko i duša i srce, uspio je čuti da su njihovi spremnici pri samome kraju. Zurio je bez ikakvog vidljivog pokreta ili osjećaja u mjesto gdje je do maloprije stajalo zrcalo, zrcalo u kojem je do nedavno bila na tren uhvaćena njena slika - ta božanstvena nevina ljepota u društvu zvijeri proklete duše. Ali sada je tu samo praznina, no što je ta praznina naspram bezdana koji je sada zjapio otvoren u njegovom srcu, njegovoj duši. Pogled mu odluta prema gore i zaustavi se na mjestu gdje je stajao svjetleći natpis. Hasta la victoria siempre!Tog trena nestane sve ljepote, sve mirnoće u njegovim modrim očima koje promjene boju šarenica u sivu te iz njih stane sukljati mržnja. Silna mržnja hranjena neopisivom boli. Snažno odgurne prevrnutu stolicu koja neviđenom silinom odleti u stranu i strese zid s njegove lijeve strane, dok on ustane ispuštajući tihi uzdah.
Semper fidelis
comments?
Roses are red,
Violets are blue,
In Soviet Russia,
Poem writes you.
(revenge is a bitch, isn't it?)), puno sreće u daljnjem radu.
Chrome, but this forum works even with Imperial browsers. Droids and Internet Explorer browser forbidden.
