pet, 29. travnja '05 u 06:30
Posljednje zrake zimskog zubatog sunca nestaju na obzoru. Počinje Noć. Vrijeme u kojem je sve moguće. Otvaram oči. Rastežem se u velikom krevetu prekrivenom satenskim plahtama. Ustajem. Navlačim svileni ogrtač i odlazim u kupaonicu. Tapkam po mramornim pločicama i dolazim do umivaonika. Puštam hladnu vodu i umivam se. Gledam se u ogledalu. Pramenovi rašupane smedje kose padaju mi u oči. Usko lice, plavo – zelene oči, pravilan nos, pune, svijetlocrvene usne i niska savršenih bijelih zuba Nabacujem samozadovoljni smiješak i tuširam se. Meki, bijeli vuneni ručnici žedno upijaju vodu s mog tijela. Čvrsto, ali ne nabildano. Ne premršav, s fino definiranim mišićima. Uživam u pogledu na svoje tijelo. Na par mjesta, tanki bijeli ožiljci, ostaci nekih davnih sukoba. Završavam s uređivanjem i oblačim se. Fino pamučno donje rublje, crna svilena košulja s kineskim zmajem na leđima. Crne traperice. Crna kožna jakna. Cipele. Sunčane naočale.
Izlazim iz stana. Nehajno vrtim ključevima auta. Spuštam se liftom u garažu. Pritisnem tipku na ključu i pištanje auto-alarma zazvoni praznom garažom. Prilazim autu. Krvavo crvena Mazda RX-8. Sjedam u kožno sjedalo i palim auto. Audio sustav automatski se pali i nježni zvukovi Ravelovog Bolera polako ispunjavaju unutrašnjost vozila. Ubacujem u brzinu i izlazim iz garaže. Motor veselo prede, dajući samo naznake snage koja se skriva u njemu. Uključujem se u gradski promet i kružim ulicama. Zimska služda revno čisti ulice, ali lagani snijeg i dalje pada. Mogao bih se izgubiti u ovoj Noći.
Stajem na parkingu u centru grada. Izlazim iz auta i šećem pješačkom zonom Centra. Razgledavam izloge i gledam ljude po kafićima kako pijuckaju svoje kavice i čajeve i žustro razglabaju o svemu i svačemu. Kroz glavu mi prolaze sjećanja i tužni osmijeh mi prolazi licem. Sjećanja. Ulazim u mondeni kafić i sjedam u separe u kutu. Osjećam poglede i šaputanja. Ne znaju tko sam. Vide na meni sve znakove bogatstva i visoke klase. Ali nisam jedan od njih. Tužni osmijeh nestaje, pojavljuje se okrutan, samozadovoljan, podrugujuć osmijeh. Nekolicina koja ga je vidjela užurbano okreću glave, praveći se da nisu ništa vidjeli. Sad se već bolje osjećam. Budi se vatra u meni. Kružim pogledom po okupljenom društvu. Šminkeri, pozeri i sponzoruše… krema društva. Njihovi roditelji su se krvnički mučili zaraditi novce koje oni sad lakomisleno troše. Većina ih je upetljana u kojekakve sumnjive poslove, pronevjere, utaje, pa čak i kriminal. Krema društva, zaista.
Gledam jednu malu, privlačnu plavušu. Slatka, ali loše obučena, pokušavajući s malo novaca pratiti modu. Previše šminke nagrđuje njeno slatko lice više nego što ga proljepšava. Sponzoruša. Spremna se podati svakom za malo pažnje. Pažnje u obliku skupih poklončića. Ona nije klasična kurva. Ne prodaje se za novac. Ona želi status. Želi biti viđena u društvu. Želi se svojim prijateljicama hvaliti svojim bogatim dečkom i pokazivati im njegove “male” znakove pažnje poput parfema, torbica, cipela, haljinica. Sve one žele nekako oženiti svoje dobročinitelje i postati fine dame. Ali najčešće završe iskorištene i odbačene.
Smiješim joj se. Uzvraća mi osmijeh. Pogledom je pozivam da mi se pridruži. Ustaje od stola, i najbolje kako zna, zavodnički i koketno prilazi mojem stolu. Sjedne pored mene. Smiješak joj i dalje ne silazi s napaćenog lica. Kad bi samo znala da ju čitam kao otvorenu knjigu… Upoznajemo se i naručim joj piće. Jedan od onih koktelčića s komadićima voća. Smješimo se i dalje. Neobavezan razgovor, malo romantičnih gluposti. Nehajno mi spušta ruku na koljeno. Stiže još jedno piće i njoj se polako razvezuje jezik. Priča o sebi. Došla je iz malog mjesta, završava faks, ima financijskih poteškoća… Priča koju sam čuo već bezbroj puta. Slušam i klimam glavom s razumijevanjem. Znam ja kako je njoj. I moj život je tako počeo. Pričam priču koju s manjim ili većim varijacijama pričam već…dugo. Prolazi vrijeme i polako me hvata dosada. Predlažem joj da se odemo provozati. Oduševljeno prihvaća.
Izlazimo iz bara i šećemo prema autu. Privija se uz mene. Krivi hladnoću. Pričam gluposti i male šale. A ona se smijulji. Ne krije oduševljenje mojim autom. Sjedamo u kožna sjedala. Uključujem glazbu. Oduševljena je i na sav glas hvali auto. Vidim da joj je moj izbor glazbe malo neobičan. Naučena je na šminkere i bezveznjake bez trunke glazbenog ukusa. Vozim pustim gradskim ulicama prema uzvisini iznad grada. Kuće postaju sve rjeđe. I ubrzo vozimo kroz šumu. Snijeg pada sve gušće. Izlazimo na malu čistinu. Izlazim iz auta. Zbunjeno me slijedi. Par koraka kroz netaknut snijeg. I pogled na grad. Uspavan, ali pun svjetla i života, grad se prostire kroz snježnu izmaglicu. Glasno uzdiše, zapanjena ljepotom trenutka. Okrećem se prema njoj, grlim ju. Osjećam da željno iščekuje moje poljupce. Rukom joj prelazim po kosi. Uzdiše. Spuštam glavu i ljubim ju. Njene male usne drhte od iščekivanja i hladnoće. Ljubim je po vratu. Uzdiše. Uvlačim ruku u džep jakne i stišćem tipku na daljinskom upravljaču audio sustava u auto. Mir i tišinu spokojne čistine odjednom obaspe zvuk Carmine Burane. O Fortuna… O Srećo, zašto si ju napustila. Osjećam kako joj se ubrzava puls od šoka. Ne očekuje ono što će joj se dogoditi.
Izbacujem očnjake i grizem. Ona drhti od bola i šoka. Spuštam usne na njen vrat i pijem gustu, vruću krv. Osjećam kako se bori protiv boli i užitka pomiješanih u ekstazi. Srce joj snažno tuče. A ja pijem i dalje. Osjećam kako ju život napušta. Srce kuca sve slabije i slabije. Sit sam. Prestajem piti i ližem zadnjih par kapi koje izlaze iz rane na vratu. Moja slina uklanja tragove ugriza i rana nestaje. Ostaje samo blijedi trag. Puštam njeno beživotno tijelo da padne na snijeg. Pod svjetlom mjeseca, nekoliko prolivenih kapi krvi izgleda crno na djevičanskom bijelom snijegu. Neko vrijeme gledam njenu krhku ljepotu i uživam u prizoru. Odlazim do automobila, stišavam glazbu i iz pretinca za rukavice vadim paketić s heroinom, špricu i igle. Zabijam joj jednu iglu u venu, i ostatak narkomanskog pribora razbacujem uokolo. Bacim posljednji pogled na nju i odlazim. Kad netko primjeti da je nema, već će biti kasno. A ako i netko ubrzo i naleti na njeno tijelo, svi će dokazi upućivati na predoziranje tijekom narkomanskog izleta u prirodu. Nitko neće ni posumnjati….
Sjedam u auto i vraćam se kući. Bliži se zora. Skidam sa sebe umrljanu odjeću i bacam ju u perilicu. Namještam program za pranje i uključujem ju. Puštam vruću vodu u jacuzzi. Tuširam se hladnom vodom i zavaljujem u masažnu kadu. Nakon nekog vremena, opušten, uvlačim se među meke, satenske plahte i spavam. Dolazi Dan…. A do sljedeće Noći, sljedećeg lova… treba se odmoriti….
)
Chrome, but this forum works even with Imperial browsers. Droids and Internet Explorer browser forbidden.
