ned, 9. listopada '05 u 17:39
Moram priznati da nisam bio preveliki fan FFVII, ali jucerasnjim gledanjem filma moram reci da se to uvelike promijenilo.
Davno je bilo kada sam igrao, bio sam mnogo mladji te danas, sa potpunom sigurnoscu, mogu reci da nisam uvidio njezinu ljepotu. Advent Children me na to upozorio. To je jedan od razloga i zasto se donekle ne slazem s friiikovim gornje navedenim misljenjem. Istina, film sam po sebi je dostatan za radnje (donekle siromasne i plitke), ali da bi se shvatili odnosi medju likovima, njihova slozenost i zanimljivost, kako se friiik izrazio, potrebno je odigrati igru. U suprotnom samo je Cloud dovoljno okarakteriziran, njegovo zaljenje i kajanje.
Veci dio filma tvore fizicki sukobi, a njihovu genijalnost popracuje izvrsna glazba. Odmah po zavrsetku filma skinuo sam soundtrack koji nije razocarao. Od 26 skladbi, Uematsu je uspio napraviti barem 10 koje cu jos dugo vremena rado slusati. No, vratimo se natrag temi. Neizostavni dio sceni borbi su limit break potezi koji su mene, a vjerujem i mnoge, ostavili bez daha. *SPOILER*
Kako me odusevio Victory ringtone nakon sto Tifa prebija Loza. Ozljeda kao sto je vec navedeno i nema, ali to me zasmetalo tek pri drugom gledanju. *SPOILER*
Nazalost, borba u Wastelandu je nagovijestavala drugaciju situaciju, dio kada Yazoo izbije Cloudove naocale je fenomenalan. Malo krvi nikome ne bi skodilo.
Oh... Reno i Rude bi trebali imati vlastiti film.
EDIT: Ignorirajte dio o jucer (imao namjeru postati prije nekoliko dana). Takodjer ovim postom apeliram ako tko ima pc verziju FF VII neka mi se javi putem PM-a.