uto, 27. prosinca '05 u 17:40
Bilo je to krajem prosinca devedest i druge, snijeg je padao kao lud, vjetar je nosio hladne pahuljice ravno u naše oči, koje nismo smjeli zatvoriti jer se neprijatelj mogao pojaviti iza svakog drveta, ili nas pak svakog trena zasuti minobacačkom paljbom. Bio sam prvi puta u ophodnji i bilo mi je prokleto teško, lička zima je nemilosrdna i svi su prije poželjkivali metak u glavu nego se smrznuti do smrti. Nas sedmorica pročešljavali smo neku šumu u srcu Like, koja je bila jedna od rijetkih gdje nije bila zabilježena prisutnost pobunjenika. Držao sam čvrsto svoj vjerni kalašnjikov, s nišanom uperenim prema naprijed, dok mi se prst nalazio na obaraču, spreman da i na najmanji šum prospe srmotonosnu količinu olova. Po dvojica su gledala u sva četiri smjera, jedino sam ja gledao iza nas i nalazio sam se na kraju skupine. Međutim, sve što smo vidjeli bio je snijeg, a čuli smo samo vjetar i svoja srca koja su glasno lupala, a moje najviše. Toliko sam se bojao. Nakon vrlo kratke obuke u Karlovcu poslali su me ovdje, u Sibir kako smo mi iz šale nazvali Liku. Nikada nisam bio u borbi, sve metke ispalio sam samo u mete za gađanje... Odjednom je vodnik podigao ruku u znak da stanemo, a zatim smo klekli na jedno koljeno i osluškivali pozadinu. Već smo došli do ruba šume, ispred nas nalazila se livada na kojoj se vidio trag prolaska tenka. Čim sam ugledao taj trag srce mi je skoro stalo od straha.
"Ne sjećam se da su tuda prolazili naši tenkovi." kratko je prozborio Jelinčić, jedan od mojih suboraca i najbližih prijatelja, a na njega se odmah nadovezao vodnik, Slavko Kralj:
"Tiho, mislim da čujem..."
Na njegove riječi svi se umrtvismo i dobro osluhnemo. Sve glasnije i glasnije, poput crescenda začu se zvižduk granate.
"U zaklooon!"
Bilo je to posljednje što sam čuo prije gromoglasnog praska minobacačkog projektila koji se zabio u crno tlo odbacivši ga na sve strane skupa sa snijegom, toliko blizu da nas je sve oborio s nogu. Kad sam se ustao da potrčim prema zaklonu, vidio sam Horvata i Lončarića kako obliveni krvlju leže nedaleko od mene. No nismo imali vremena za oplakivanje te smo brzo potrčali u zaklon. Tek nekoliko metara od nas nalazio se manji jarak u kojem smo vidjeli spas od smrtonosne paljbe. Tad se začuo i drugi zvižduk, a granata je pogodila točno među nas. Odbacila me skroz do jarka. Ondje sam nekoliko trenutaka odležao jer nisam bio pri punoj svijesti te sam dočekao treći i posljednji prasak koji je srušio jedno stablo. Čuo sam nečije jecaje i primjetio da vrlo blizu mene leži Knezović, držao se za ranjenu desnu nogu dok mu se kroz prste cjedila krv. Među nama nismo imali nikakva posebnog liječnika, ali je Sulejmanović bio zadužen za pribor prve pomoći. Uplašeno sam provirio iz skloništa. Ispred mene se nalazio mrtvi vodnik. Drugog mrtvaca nisam prepoznao, primio je gotovo izravan hitac, komadi njegovog tijela bili su razasuti posvuda, čak se i snijeg jedva vidio od krvi. Ali kada sam malo dalje primjetio Sulejmanovića koji je sjedio naslonjen na drvo nisam trebao biti preinteligentan da bih shvatio što je bilo s Jelinčićem.
"Zovi Sulejmanovića, brzo." kroz zube izusti Knezović, čvrsto stiščući ranu.
Mahnem tad Sulejmanoviću da dođe, no kao da me nije ni vidio. Strah je bio očit na njegovu licu. Nije se usudio ni proviriti iz zaklona. Nisam mogao čekati,prekrižio sam se, poljubio krunicu što mi je visila oko vrata,objesio kalašnjikov na rame i izletio iz zaklona potrčavši prema njemu.
"Daj mi torbu prve pomoći, Knezović je..." zašutio sam primjetivši nešto, izgubio je obje noge.
"I ti trebaš pomoć, pričekaj, brzo ću."
"Ne, pomozi prvo njemu, mojim nogama nema više spasa."
"Ali grozno krvariš, izgubit ćeš svu krv."
"Već bih si skratio muke, ali četnici će čuti pucanj."
"Ne, ionako znaju gdje smo."
"Znači da su već na putu. Molim te, ispuni mi posljednju želju. Spasi njega, neka mu to bude moj dar za Božić."
Iako nije bio kršćanin svima nam je čestitao Božić kao da ga i sam slavi. Klečao sam pokraj njega, zbunjen i neodlučan.
"Vratit ću se po tebe."
Zgrabio sam prvu pomoć i potrčao natrag prema Knezoviću. Izvadio sam zavoj i krenuo mu omotati ranu, no on me je prekinuo pruživši mi bocu rakije. Znao sam što je mislio s tim, odmah sam je otvorio i polio malo rakije po rani kako bih je dezinficirao. Dao sam mu i par gutljaja da se ugrije, a zatim se vratio rani. Geler nije pogodio kost nego je samo prošao kroz meso tako da ga nisam morao vaditi. Omotao sam mu cijelu rolu zavoja a zatim odlučio pomoći Sulejmanoviću. No čim sam pošao Knezović me zgrabi za ruku:
"Čekaj! Čuješ li?"
Mećava je već bila utihnula te sam čuo rad nekog vozila, očekujući najgore. Samo sam ga tiho pitao 'tenk?' na što je on kimnuo glavom u znak potvrde. Tad sam čuo Sulejmanovića kako nam govori da bježimo. Pogledao sam prema njemu, gurao je cijev svoje puške u usta.
"NEEE, da se nisi usudio!!!"
Nije me poslušao, povukao je obarač prosuvši si mozak po drvetu. Ostali smo samo nas dvojica, Knezović i ja. Pomogao sam mu da ustane, stavio ga pod rame i polako smo krenuli. Tenk je bio sve bliže i bliže.
"Čekaj moramo zaustaviti tenk sada kad imamo priliku."
"Ne, moramo pobjeći."
"Ja ću te samo usporiti. Moraš odnijeti ovo u stožer." gurne mi onda u ruke fotoaparat i nastavi
"Lončarić i ja bili smo na zadatku, no nisam imao vremena odnijeti to u stožer, što je velika pogreška jer na tom filmu su snimke neprijateljske opreme koje će nam puno pomoći. A sad mi pomozi da stavimo protutenkovsku minu."
Izvadio je iz svoje torbe minu, a ja sam mu dao svoju sklopivu lopatu. Mlatio je lopatom po tvrdom tlu napravivši malo u dubljenje gdje je postavio minu a zatim je zatrpao snijegom. Povukao me natrag u jarak. Tenk je bio toliko blizu da sam umirao od straha. Najprije je iz magle iznjedrila njegova dugačka cijev, a zatim smo ugledali čitavi tenk. Išao je stazom koju smo minirali, i sad smo samo trebali čekati... Odjednom odjekne eksplozija, desnom je stranom nagazio na minu što ga je pretvorila u goruću olupinu. Iz uništenog tenka izvukla su se trojica neprijatelja. Knezović me pogleda i naredi mi:
"Kog vraga čekaš, naoružan si, pucaj."
Nisam čekao ni sekunde, ustao sam i uperio oružje prema njima, i zatim ispalio rafal u njih prolivši im krv po olupini. Dok secijev dimila, preplavi me čudan osjećaj. Prvi put u životu sam ubio nekoga, osjećao sam se superiorno, nadmoćno, ali opet sam osjećao tešku grižnju savjesti znajući da sam oduzeo tri ljudska života. Kao ni od početka ovog pakla nisam imao vremena za ispitivanje osjećaja. Ostatak neprijatelja približavao nam se, morali smo se povući. Uspio sam preživjeti, to je bio moj božićni dar...
i mogu reci da je sasvim dobro. Opisivanje nije presiromasno, vidi se da vise voli da opise situacije i vreme nego likove. A ovo sa opremom, gledaj, Hrvatska je u to vreme bila vrlo slaba na oruzju, treba da se zna di ce se sta da rasporedi i normalno da trebaju znat neprijateljsku opremu, ne JNA, koliko znam JNA se nije probila do Like nego on prica o pobunjenicima (a oni nisu mislim imali tenkove-jedina pogreska) dakle njihova je oprema bila nepoznata jer su to uglavnom bile seljacine (tj. gerilci koji su osramotili moj narod).
Chrome, but this forum works even with Imperial browsers. Droids and Internet Explorer browser forbidden.
